"-Bojiš li se groblja? Suviše je blizu nas.
- Bojim se. A ti?
- I ja se bojim.
- Čega?
- Groblja, smrti, starosti, života."
Ivan je taj koji se nada da će mu jednog dana biti bolje. Ne može prihvatiti smrt koja se približava, želje koje još nije ostvario i život koji mu je prošao i kojim nije zadovoljan. Želi da ode ali ne zna kuda i na kraju ostaje tu gde jeste čekajući smrt da dođe.
"Otići ću jednom.
Kuda?
Ma kuda.
Kada?
Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje prestaje. Ostaje tuga.
Ostaje život."
Priča je tako potresna, tako tužna. Volela bih da mogu "ući" u priču, otići na ostrvo i pružiti starcima ruku i reći im reči utehe. Nije kraj do samog kraja, uvek se može napraviti korak ka boljem, možda lepom rečju ili delom. Ili je to samo moje shvatanje, u trenutku kada da je još dobar deo života ispred mene i još uvek nosim u sebi dozu optimizma i nade u bolje sutra.
Ova knjiga se sastoji iz više priča i svaka nas dovodi do toga da preispitamo sebe i svoj život, onaj koji je prošao i onaj koji nas čeka. U svakoj priči krije se po jedno životno pitanje, jedna zagonetka. Problem svakog čoveka.
Osvrnula bih se, pre svega, na naziv samog dela. Ostrvo nije samo geografski pojam. Predstavlja otuđenje, od ljudi i života. Nije potrebna vodena prepreka da bi čovek živeo otuđen od drugih. Ponekada i sami ljudi stvaraju barijere, udaljavaju se, izoluju u neki svoj mikrokosmos i čekaju život da prođe. Ako pogledamo način života današnjeg urbanog čoveka, obaveze koje sebi nameće, ambicije koje treba da ostvari i manjak vremena za sebe a i druge, shvatimo da veliki broj ljudi oko nas predstavlja hodajuće "ostrvo".
Ne bih želela ići u detalje i govoriti o svim životnim istinama na koje Meša ukazuje. Pročitajte knjigu i pokušajte sami da dokučite na šta vas Meša upozorava. Nadam se da će se i u vama javiti neki alarm, koji će i vas, kao i mene, tokom života prisećati na ovu knjigu i na ono o čemu nas knjiga upozorava.
Želela bih se samo osvrnuti na još jednu surovu istinu, a to je prolaznost ovih naših života i činjenicu da na liniji vremena mi smo samo jedna mala tačka. Životi milione ljudi će ostati nezapamćeni u svetskoj istoriji, imena samo nekih će ostati upamćena na ovaj ili onaj način.
"Cijelog života je sanjao o nečemi višem, a prilika mu se nikad nije pružila. Ako mu sudbina nije dala mogućnosti, zašto mu je dala želju? Strašno je proživjeti vijek kao anoniman i potpuno nezapažen čovjek; nikakva odjeka od tebe nema, jednak si kamenu ili bačenoj grani kraj puta. Niko te zapamtit neće."
Napraviću jednu malu digresiju i ispričaću vam jednu malu priču. Kao i mnogi ljudi, na posao idem gradskim prevozom. Ovog puta sam se vraćala, umorna i željna da što pre dođem kući. Stajala sam u prednjem delu autoubusa, blizu vozača. Nisam ljubitelj ljudi koji pričaju u autobusu tako sa ih može čuti i onaj sa zadnjeg sedišta ali šta je, tu je. Nisam mogla a ne čuti. Starija gospođa se sita ispričala sa svojom poznanicom sve do stanice na kojoj je poznanica sišla. Gospođa je imala još dve stanice pa je polako ustala i prišla do vozača, i ne mogavši da ne priča započela razgovor sa vozačem. Kao i obično tema su bile vremenske (ne)prilike. Sve ostalo je bilo nebitno ali zapamtila sam jednu rečenicu koju je vozač rekao, koju ću izvući iz konteksta i podeliti sa vama. Njegove reči su bile: "Danas je dobar dan, jutros sam se probudio."
Život je kratak i niko od nas ne zna kada će se završiti. Moj savet je, ako se sutra probudite, uzmite ovu knjigu u ruke. Neće vam biti lako dok je čitate. Možda će i vas pritiskati nešto u grudima i poželećete da se što pre završi. Ali se nadam, u stvari znam, da će i vama otvoriti oči i naučiti da ne uzimate život olako.
Za kraj ću još jednom citirati Mešu.
"Cilj života je sreća, govorio je često. Makar živio i kratko, ali neka živi kao čovjek."
Hvala na čitanju!
Comments
Post a Comment