Skip to main content

ARZAMAS - IVANA DIMIĆ

Čitajući komentare o ovoj knjizi primetila sam koliko ljudima smeta to što je Ivana za ovo delo dobila NINovu nagradu koja se dobija za najbolji roman godine jer smatraju da ovo nije roman i da kao takav ne zaslužuje ovu nagradu. Neke nagrađene knjige možda ne zaslužuju nagradu, a s druge strane ima fenomenalnih dela koja nikada nisu ni imala priliku da budu nagrađena. Tolstoj je imao priliku da postane jedan od dobitnika Nobelove nagrade za književnost ali se to nije desilo. To svakako ne umanjuje vrednost njegovih dela i broj ljudi u svetu koji ga čitaju.

Ne znam za vas, ali podatak da je autor dobio nagradu za neko delo ne utiče previše na moj sud o onome što pročitam. Oznaka na naslovnici je dobar marketinški trik, nešto što bi privuklo moju pažnju i povećalo želju da knjigu kupim i pročitam. Ali dalje je na meni i na osećajima koje knjiga izazove u meni. Nakon svega, pamtim baš to, te osećaje koji me podsećaju na vreme provedeno čitajući baš tu knjigu. Bitno mi je ono što se nalazi između korica a ne na samoj korici.

U poslednje vreme se na policama knjižara pojavljuju dela koja imaju zajedničku temu: problemi odrastanja, vršnjačko nasilje, neprilagođenost u društu i slično. Drago mi je što su ove teme pronašle put do knjiga i što se o njima javno govori. Čitanje o ovim temama mi može pomoći da postanem dobar roditelj, koji će svome detetu pružiti pomoć kada je potrebna. Ali ponekada ne treba gledati unapred, već unazad i pre nego što naučimo biti dobri roditelji moramo biti dobra deca naših roditelja.

Negde sam pročitala da je Ivana napisala ovo delo kako bi se suočila sa onim što je zadesilo. Bavi se temom koja nije česta u razgovorima a ni knjigama - demencijom odraslih osoba. Evo šta sam otkrila o demenciji. Demencija je gubitak mentalnih sposobnosti poput sposobnosti razmišljanja, pamćenja  i logičkog zaključivanja. Taj gubitak sposobnosti može ugroziti svakodnevni život osobe. Demencija nije bolest nego skupina simptoma  koje mogu uzrokovati razne bolesti. Simptomi uključuju i promene u ponašanju, u karakteru osobe, neočekivane promene raspoloženja. Ponekad demencija može biti izlečena, ali puno češće demencija nije izlečiva.

Ovo delo se sastoji iz razgovora majke i ćerke između koji su ubačene crtice, kratka razmišljanja na neku temu. Razgovori su sasvim jednostavni, o svakodnevnim pitanjima, na početku sasvim komični.

...Ćerka: Komediju ću da napišem o tebi, stvore nedokazani! 
Majka: Sram te bilo, magarice jedna! Rođenu majku da ogovaraš! 
Ćerka: Popij lek, inače pišem komediju. 
Majka: Piši, i tako ti je niko neće igrati. Ja da sam tolike knjige pročitala, svakog dana bih jednu napisala, u kiosku bi mi se knjige prodavale. Po dvorištima bi mi se drame igrale. Da sam na tvom mestu, dosad bih i za stan zaradila, pa ne bi morala kod mene da živiš. Šta ću kad mi deca nisu ni za šta. Da nisam davala privatne časove da vas izdržavam, gloginje biste jeli godinama.  
Ćerka: Popij lek, mama, što si takva, zakasniću na posao. 
Majka: Da je tata živ, ne bi ti mene tako maltretirala. E, šta sam dočekala pod stare dane.  

Razgovori se nastavljaju. Teme su raznolike, od mašine za sudove koja se treba zameniti, raznim bolestima koje ne postoje, pocepanih čarapa, zemljotresa, lustera... Naizgled obični razgovori koji otkrivaju jako puno. Primećuje se pogoršanje bolesti kod mame, njena nagla promena raspoloženja, gubitak pamćenja, ponašanje kao kod malog deteta. Na žalost, bolest jedne osobe ne pogađa samo tu osobu već celu porodicu. Divim se Ivani na hrabrosti, istrajnosti, na njenoj borbi do samog kraja. Nije joj lako, to se da primetiti, poneka psovka se pojavi tu i tamo. Ali ja to vidim kao neki ispušni ventil, kako trenutak kada treba udahnuti duboko i nastaviti dalje. 

"Moraću, uprkos stravi koja me obuzima, da savladam mnoge svoje smrti vaskrsavajući. Svakog jutra, još jedanput, i opet, i ponovo."

Dok sam čitala u mene se uvlačio neki strah, kao da se meni sve to dešava. Sve vreme me je pritiskalo nešto u grudima, osećala sam se nemoćno, neki nemir se uvukao pod kožu i ne mrda. Sa tako malo reči (jer kao što mnogi kažu, ovo nije roman) Ivana je uspela nešto što mnogi ne mogu i ne znaju. Probuditi u vama čovečnost, svest da su neke stvari neminovne i da ih moramo prihvatiti. Bolest voljenih osoba moramo prihvatiti, jer tek onda im možemo pomoći. Ne treba gubiti stpljenje čak i onda kad ga nema. Svakog dana treba se resetirati i prikupiti novu snagu za dalje.

Ovo je knjiga za sve ćerke. Napomena da je mama uvek mama, i da se treba voleti najviše na svetu bez obzira na sve. A vi sinovi, ni vi  je nemojte preskočiti. I vi imate mame.

I za kraj, prva crtica - AMAM.

"Divna reč - "amam". Nedavno se ispostavilo, na moje ogromno iznenađenje, kako je za jednu drugu reč grčkog porekla vladala predrasuda da je turska. Sa rečima se nikad ne zna, poznato je da umeju da budu ćudljive. Međutim, amam svakako označava kupatilo, što je od te reči veoma ljubazno i očaravajuće. Volim kupatila. Redovno zamišljam različite rasporede kupatilskih elemenata, iako su nepomerljivi. Baš zato, uostalom.  
Osim toga, kada se ogleda u ogledalu, ova reč postaje zemaljski proizvod ogromne moći i može u čoveku da izazove sve, od tegobne slomljenosti i anoreksije intimnosti do tirkiznog blaženstva."


Hvala na čitanju! 

Comments

  1. Сјајна у сваком погледу, волим је, обично необична. И представу гледала у Звездара театру.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

OČEVI I OCI - SLOBODAN SELENIĆ

Život jednog čoveka sastoji se, između ostalog, i iz velikog broja trenutaka u kojima mora doneti odluku, napraviti izbor. Tim svojim odlukama on bira u kojem pravcu će teći njegov život i kakva će osoba biti.  Ali šta je sa onim što čovek nije mogao sam izabrati, a ipak nosi u sebi čitavog života i što ga na neki način definiše? Ime, nacionalnost i veroispovest ne biramo sami, to nam je rođenjem dato i zavisi samo od izbora naših roditelja i zemlje u kojoj se rodimo ili iz koje su naši preci. Uprkos saznanju da izbor nismo sami napravili kroz život koračamo osvrćući se kada čujemo da neko izgovori ime koje nam je pri rođenju dato, govorimo jezikom koji najbolje razumeju naši sunarodnici , poštujemo običaje i verujemo onako kako su nas učili odmalena. Šta biva onda kada to što jesmo, od samog rođenja, postane preveliki teret za nas, koža iz koje je nemoguće izaći? Glavna tema Selenićevog romana Očevi i oci jeste pripadanje jednom narodu, njegovoj kulturi i mentalitetu, susret dveju

AUTOBIOGRAFIJA - BRANISLAV NUŠIĆ

Moram priznati da je moj prvobitni plan bio da ovu recenziju preskočim. Ne zato što nemam šta o ovoj knjizi reći, već zato što smatram da je sve ono najbitnije već rečeno, i da bi možda prikazi pojedinih delova ovog izvanrednog dela bili dovoljni da svi oni  do čijih ruku ova knjiga još nije došla odmah pohitaju u potragu za istom. Ali onda  sam   uhvatila sebe u razmišljanju o tome šta bih ja, da imam iole talenta za pisanje na ovakav humorističan način, izdvojila iz svog života i stavila na papir. Iskreno, ukoliko ste ikada obratili pažnju na sebe ili ljude kojima ste okruženi, primetili biste, poput mene, da se svi mi rado prisećamo onih delića naših života koji su ispunjeni nekom dosetkom, šalom ili neugodnom situacijom u kojoj smo se našli, koja nas je naučila pameti ili iz koje smo izvukli deblji kraj. Sve te trenutke rado prepričavamo, pokušavajući da se prisetimo najsitnijih detalja i koristeći reči kojima bismo sve to dočarali drugima, uvlačeći ih u našu priču i izazivajući u

KNJIGA O MILUTINU - DANKO POPOVIĆ

" Knjiga o Milutinu " je najpoznatije delo Danka Popovića, kojim je skrenuo pažnju na sebe i svoj rad, ali kojim je takođe, na jedan jezgrovit način, iz potpuno novog ugla, dočarao period od oko 40 godina, stanje u državi, društvene promene i uticaj svega ovoga na život malog čoveka - šumadijskog seljaka. Dajući Milutinu reč i mogućnost da izrazi svoje mišljenje, stavove i negodovanja, Popović ukazuje na skrivenu i neizrečenu sliku ratova, na heroje i njihov pravi put do ordena na grudima, na njihovu nesreću i gubitke koji nisu uvršteni u pobedu koja se slavi.  Mnogo godina nakon 1914. godine i početka Prvog svetskog rata, pokušavajući da prekrati vreme u zatvoru, Milutin se mislima vraća na dan kada su zvona zvonila sa svih strana i pozivala ljude u rat. On, glavni protagonist i pripovedač ove knjige, priseća se trenutaka koji su obeležili njegov, ali i živote mnogih drugih. Povratkom u prošlost i pripovedanjem svih događaja koji su usledili nakon tog dana, on pokušava