"Pridizao se naslonjen na desni lakat, polako privlačeći desnu nogu parketu. Ovo su bili naviknuti, automatizovani pokreti, već dvadeset godina. Zato je, dok je sa Silvijom ležao u širokom bračnom krevetu, tražio da spava na desnoj strani ležaja, da se ne bi slučajno zaboravio i nehotice ustao na lijevu nogu. Jednom ga je u snu probudio nagon za mokrenjem, skočio je iz kreveta u strahu da će popišati gaće, i prvo je parket dodirnuo lijevom nogom, i onda je panično podigao odskočivši na desnu, kao da je lijevim tabanom ugazio na vrelo grožđe. Ujutru nije htio ustati, rekao je Silviji da ima groznicu, i tri dana nije htio kročiti preko kućnog praga, dok ne razbije maler."
Upoznajte Šćepana, tridesetdevetogodišnjaka koji je pomalo neobičan. Mogao bi ležati satima zatvorenih očiju i pitajući se kad će ustati, ali čim bi ustao postao bi pedantan i sistematičan, preosjetljiv na nered i prljavštinu. Uveče je pažljivo planirao svaki sat sledećeg dana, kada će ustati, kada piti kavu, koliko će serija sklekova napraviti, u koji će kontejner baciti smeće i šta će kupiti u samoposluzi na Trgu. Celu nedelju ranije bi u rokovniku napisao termine za plaćanje komunalnih usluga, odlazak na zelenu pijacu, šišanje ili odlazak u bioskop Kultura.
Bio je oženjen sa Silvijom, koja je nakon pravnog fakulteta završila i istoriju umetnosti. Vredna i ambiciozna žena, članica Saveza komunista, koja je u Titogradu našla priliku za brzo napredovanje u poslu i političkoj hijerarhiji. Silvija nikada nije mogla otkriti razlog zbog kojeg Šćepan nije želeo postati član Partije. Nikada se nije setila da se sastanci Partije održavaju petkom kada Šćepan igra partiju šaha sa svojim bivšim cimerom iz Beograda.
Svaka tri meseca Šćepan je imao vikend za opijanje. Petkom bi posetio sve lokalne kafane, zadržavajući se tek toliko da ispije čašu naiskap, i tada bi odlazio kući da se napije votkom do iznemoglosti. Proveo bi ostatak vikenda trezneći se i dolazeći k sebi. Taj petak, sedmi oktobar 1988. godine, je bio petak za opijanje. Međutim, neki događaji su nagoveštavali da taj vikend neće biti kao i ostali, od studentskih demonstracija pa do susreta sa komšijom majorom Šljukićem. Sledećeg dana, u subotu uveče, Šćepanu javljaju da mu je umro otac.
Nikada nije voleo da govori o ocu koji je njega i njegovu majku napustio mnogo godina ranije. Iako je živeo nekoliko stotina metara od svog oca, nikada ga nije video niti razgovarao sa njim. Kao i njegov sin, Tripko Dragišić je bio osobenjak. Radio je kao zamenik direktora Biblioteke. Tripkova crna torba, od koje se nije odvajao čak ni kada je išao u toalet, postala je predmet šale ostalih bibliotekara. Tripko je imao jednu osobinu, koja je istovremeno izazivala čuđenje i poštovanje. Naime, u bilo kom trenutku, Tripko je znao tačnu lokaciju za svaku knjigu u biblioteci bez prethodnog traženja i preturanja po gomilama.
Iako je smrt trenutak završetka nečijeg života i nečije priče, a sahrana poslednji pozdrav sa osobom koje više nema, ovoga puta nije baš tako. Na sahrani, Šćepan upoznaje Tripkovog prijatelja koji mu prikazuje oca na potpuno drugačiji način. I tu priča zaista počinje.
"Kako je neznančeva fabula, između Grebaca i Grahova, rasla i razvijala se, uobličavao se jedan kafkijanski i psihološki profil, podvojen između lika smušenog državnog činovnika i pronicljivog i beskrupuloznog agenta."
Mogu pretpostaviti da sada zamišljate Tripka kao velikog tajnog agenta, koji je uvek spreman da spase svet, koristeći spravice napravljene poslednjom tehnologijom kako bi ispunio svoju misiju i sa zgodnom damom na kraju. Moram vas razočarati, ovaj roman nimalo ne nalikuje filmovima o Džejmsu Bondu. Čak mu ni ime ne zvuči bondovski.
Ovaj roman nije o takvoj vrsti tajnog agenta. Tripko ima jednu osobinu koja ga izdvaja od ostalih i koja mu je omogućila da dobije određeni posao i ispuni svoj cilj. Ne mogu vam odati o čemu je reč, zato što ne želim da vam pokvarim doživljaj ukoliko se odlučite za čitanje. U svakom slučaju, tokom čitanja ćete saznati sve o njegovom životu i svemu što je uticalo na to da postane agent.
U ovom romanu, nisam naišla ni na kakvog Bonda, iako u opisu knjige stoji "najveći špijunski roman naših dana". Rekla bih da je ovaj roman više od toga. U njemu su isprepletane priče o jednoj porodici i jednom narodu. Vodeći nas od Italije i Argentine, preko pojedinih delova Jugoslavije do Crne Gore, autor pripoveda o jednom istorijskom periodu (skoro ceo XX vek) posmatrajući iz ugla crnogorskog naroda. Fikcija koja je izmešana sa stvarnošću i istorijskim ličnostima, prikazuje svet tajnih službi i tajnih agenata, ponekada dvostrukih i trostrukih. Ovo je jedna poslastica za sve one koji o tome malo znaju, ili kao ja, ništa.
Čitanje ove knjige mi je otkrilo malu tajnu o tajnom agentu. On se ne krije od nas. Naprotiv, veoma je prisutan u svakodnevnom životu i njegovo ponašanje se ni po čemu ne razlikuje od ostalih. Mi smo ti koji ga ne primećujemo i zbog kojih on postaje "čovjek bez lica".
Sutra idem u biblioteku. Nadam se da tamo ne postoji zamenik direktora koji za svaku knjigu zna gde se nalazi bez prethodnog gledanja.
Hvala na čitanju!
Comments
Post a Comment