Mesec mart je definitivno bio u znaku boksa. Prvo sam čitala o Ljubi Vrapcu a onda sam i sama ušla u ring i navukla bokserske rukavice. Kao protivnik - Miroslav Krleža. On kao priznati književnik, ja kao čitalac amater. Nisam imala nikakve šanse. Borili smo se po prvi put, nisam znala koje su njegove tehnike i šta mogu očekivati. Izgubila sam.
Meč je trajao čitavih 29 rundi. Svako novo poglavlje nam je dalo priliku za borbu. Neku je pobedio on, ostavljajući me potpuno ošamućenom i u neznanju šta me je snašlo. A opet, bilo je i onih u kojima sam izvojevala pobedu i dobila ono što sam kao čitalac i očekivala, jednu lepotu i razumljivost onoga što sam pročitala.
Povratak Filipa Latinovića svakako nije lako štivo, u smislu da od čitaoca traži pažnju. Ne dozvoljava da vam misli povremeno odlutaju i preskočite neki deo. Nema klasične radnje koja se kreće od jedne do druge tačke. Ubačena su Filipova razmišljanja i opisi okoline, koji iziskuju čitanje i po više puta kako bi se odgonetnuo sadržaj. Primetila sam jedan intelektualni način pisanja, koji nije baš za svakoga i odlično poznavanje leksikografije. Veoma bogat rečnik, sa puno opisa i bez ponavljanja.
Ono što je meni bio problem jeste ta nedorečenost. Knjiga počinje, kao što i sam naslov kaže, povratkom Filipa Latinovića (ovo mu čak i nije pravo ime) nakon 23 godine. Krleža u jednom delu i navodi razlog njegovog odlaska, ali dalje ništa. Očekivala sam neko dodatno objašnjenje, zašto se nije vratio ranije, šta je bilo u međuvremenu i slično. Vraća se majci, koja ga je i oterala, ali nigde nema očekivanog razgovora, sukoba, izvinjenja. Nastavljaju suživot kao da ničega nije ni bilo.
Ovo je svakako psihološki roman, pa je možda iz tog razloga izostavljena radnja koja vodi od jednog mesta na drugo, od jednog razgovora do sledećeg. Krleža je uspeo da prikaže skup ljudi koji su zbog određenih razloga otuđeni iz društva, ali koji i dalje glume gospodstvo. Noseći stara odela, pozivajući se na jedino što im je ostalo a to je ime, na pretke, njihove titule i bogatstva. Vrativši se u Kostanjevac, Filip se odlično uklopio glumeći umetnika i sakrivajući svoju neuspešnu umetničku karijeru.
U poslednje vreme mi se često dešava da kada završim jednu knjigu nekog autora odmah poželim da uzmem neko drugo njegovo (njeno) delo. Međutim, to se sada nije desilo. Krležino i moje druženje nije počelo dobro, nije ispunio moja očekivanja. Ipak, postoji jedno ALI. Postoji nešto što me muči. Krleža je proglašen za najboljeg hrvatskog pisca XX veka i razlog sigurno postoji. Možda sam samo izabrala pogrešnu knjigu.
Volim dobre savete, a jedan glasi: za svaku knjigu koju imate na polici odredite rok do kada je morate pročitati i to zapišite negde; ukoliko je u tom roku ne pročitate, poklonite je nekome jer ukoliko je niste pročitali u tom periodu, nikada i nećete. Od Krležinih knjiga imam još "Na rubu pameti". Poslušaću ovaj savet i zadaću sebi rok. Dve godine bi bilo sasvim u redu, dovoljno vremena da se oporavim od ovog osećanja razočaranosti i poželim da Krleži pružim još jednu šansu. Mislim da je zaslužio.
Hvala na čitanju!
Comments
Post a Comment